Tko radi, ne boji  se gladi!

U Republici Hrvatskoj je oko 219.334 nezaposlenih, što predstavlja jedan od gorućih problema naše države. Svi se slažemo da je suzbijanje nezaposlensti više nego nužno. Štoviše težimo razvitku i napredku, EU, boljem standardu, većim plaćama... Ipak, jesmo li u cijeloj priči zaboravili na zaposlene i njihova prava?

Prava, prava, prava

U zadnje vrijeme poznato nam je da se svi pozivaju na demokraciju i temeljna ljudska prava. Napokon izlazimo iz ˝srednjeg vijeka˝ kad je bilo zabranjeno biti druge rase, spola, nacionalnosti, vjere... Društvo se razvija i napreduje, miču se koje kakve predrasude i razvija se svijest o ravnopravnosti na svim područjima ljudskog života.  Na svoje dolaze i radnička prava, sprečavajući ugnjetavanje, prevare, iskorištavanje radnika. Unatoč tome medalja ima dvije strane, a druga strana je narav ljudskog roda da zloupotrebljava vlastita prava (ironično, zar ne?).

Hrvatska radnička slika

Pogledamo li sliku našeg društva u jednom se možemo složiti, raditi se mora da bi se moglo živjeti. Zaboravljamo li da se uz taj rad i obveze vežu određena radnička prava? Savez samostalnih sindikata Hrvatske sustavno radi na poboljšanju radnih i životnih uvjeta svih ljudi u Hrvatskoj. Između ostalog zalažu se za punu zaposlenost i sigurnost radnoga mjesta, pravo na kvalitetno obrazovanje, slobodu sindikalnog organiziranja i kolektivnog pregovaranja. Promatrajući zakonsku stranu možemo primjetiti da su u Republici Hrvatskoj prisutni zadovoljavajući radnički zakoni tj. Zakon o radu. Činjenica je da se trenutne odredbe Zakon o radu itekako krše - kod zasnivanja radnog odnosa, prekovremenog rada, isplate plaća, odmora, dopusta, otkaznih rokova, prekida radnih odnosa, otpremnina, itd. Samo je pitanje kome to možemo prepisati, lošem provođenju zakona ili „praksi“ da zakoni postoje da se krše?! Sankcije za kršenje normi od strane poslodavaca su sramotno niske. Zbroje li se tome dugi sudski procesi, možemo uočiti da nas naveden način funkcioniranja tj. nefunkcioniranja ne vodi u „napredan“ svijet komu težimo. Republika Hrvatska je zapravo dosta daleko od tog „naprednog“ svijeta sa prosječnom neto plaćom od 5.234,00 kn za lipanj, koja pokriva tek 79,74 posto troškova života. Možda bi u navedeni Zakon u radu trebali uvesti Članak XX koji bi naložio rast plaća u skladu sa trendom porasta cijena života, iako se to čini teškom zadaćom. Praksa pokazuje da život u RH i svijetu postaje sve skuplji, a plaće tek osjetno rastu. Iako je navedena prosječna plaća oko 5 000 kn, sve veći broj radnika suočava se sa plaćom od 2 500 do 4000 kn. Naravno da se dohodak pojedinca kreira prema obrazovanju, sposobnostima i položaju, ali u zadnje vrijeme nastaje prevelik nesrazmjer između plaća, isključivo prema položaju. Podrazumijeva se da plaće trebaju rasti sa većim stupnjem obrazovanja, odgovornosti i zahtjevnosti radnog mjesta. Usprkos tome čini se podcjenjivački da je određenim radnicima u našoj zemlji sat rada plaćen 10 do 20 kn. Kada će se to promijeniti? Potrebno je učiniti mnogo toga uz znanje vodećih te pravilnu politiku.

Svjetska radnička slika

Krene li se od Europske Unije, moramo znati da su prava radnika na višem niovu. Samim time što je prisutan veći standard i kvalitetnije funkcioniranje pravosuđa. Naravno niti jedna zemlja na svijetu nije isključena od kršenja radničkih prava pa tako ni zemlje Europske Unije. Jedan od primjera je izvješče Centra za europske političke studije (CEPS) koje upozorava da su radnici iz istočnoeuropskih članica EU-a izloženi sustavnoj diskrimaniciji u „starim“ članicama. Ističe da radnici iz bivšeg istočnog bloka nemaju prava koje jamče europski ugovori. Zastrašivanje, emocionalno zlostavljanje, uskraćivanje plaće i rad bez ugovora i godišnjeg odmora su česte pojave. Važno je naglasiti da nijedna članica EU nije potpisla UN-ovu konvenciju o zaštiti radnika migranata. Na taj način susrećemo se sa oblikom „modrenog ropstva“ koje je prisutno ne samo u EU već i u cijelom svijetu. Sagledamo li nerazvijene zemlje svih kontinenata, možemo zaključiti da se uz lošu gospodarsku sliku veže loše stanje u radničkim odnosima. Informiranost je na niskoj ili nikakvoj razini, a narodne vlasti se oglušuju na stanje u zemlji. Bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji - gdje su nam tu prava? Hoće li se napokon u svijetu primjeniti čarobna formula za poboljšanje uvjeta za radnike ili ćemo i dalje 7.10. samo obilježavati Svjetski dan za dostojanstveni rad?

Lidija GRAHO