Mirjana Dragičević: „Ova generacija mora poći od toga da sama tijekom studija kroji svoju budućnost“

Mirjana Dragičević, nositeljica kolegija osnove ekonomije i stalna profesorica na Katedri za ekonomsku teoriju za Manager govori o svojim studentskim danima, odnosu sa studentima,  bolonjskom procesu, aktualnim ekonomskim pitanjima i o još mnogo zanimljivih tema.

Kao bivša studentica ekonomije kako biste usporedili današnje stanje na fakultetu u odnosu na vaše studentsko doba?

Kako sam od studentskih dana do danas na ovom Fakultetu, a studirala sam dosta davno, bila sam sudionikom mnogobrojnih reformi studija, nastavnih planova i programa. Jedina sličnost tadašnjeg i današnjeg studija je veliki broj studenata i relativno mali broj, u odnosu na ukupnu studentsku populaciju, izvrsnih i izrazito motiviranih studenata.  Međutim, i organizacija studija, i programi i literatura i način rada sa studentima danas se bitno razlikuje od ondašnjeg.  U ono vrijeme kad nije bilo ni računala niti bilo kakvih drugih informatičkih pomagala u nastavi, sva nastava je bila ex cathedra,  što samo po sebi ne mora značiti da je bila i nekvalitetna. Bilo je odista profesora koji su svojim nadahnutim predavanjima ostavljali pune dvorane bez daha. Kreda i ploča koristili su se umjesto današnjih «power point» prezentacija, ali, za razliku od današnjih programa i literature, oni nisu bili usklađeni sa europskih standardima, ni u formalnom, izedbenom, niti u sadržajnom obliku. Također je danas intenzivnija neposredna suradnja studenata i nastavnika. Stoga mislim da današnji studenti imaju puno bolje uvjete studiranja od nekadašnjih. Nude im se veće mogućnosti izbora, ali i u današnjem sustavu najviše ovisi o studentima samima, njihovoj motiviranosti za studiranjem, prije svega.

Jeste li za vrijeme studiranja spadali u aktivne studente koji su držali demonstrature, bili u udrugama, itd.?

Bila sam nadprosječan student. Završila sam izvrsnu zagrebačku gimnaziju i zapravo su mi mnogi kolegiji na studiju ekonomije od prve godine bili razumljivi i bez teškoća sam im pomagala. Kontinuirano sam radila, čitala dopunsku literaturu. Da, za razliku od današnjih generacija, moja generacija je jako puno čitala. Na drugoj godini studija izabrana sam za demonstratora na Katedri za političku ekonomiju kod profesorice Savke Dabčević Kučar i taj sam posao obavljala tijekom studija do kraja. U to vrijeme demonstratori su dosta radili i sa profesorima, asistentima kao i sa studentima. Kako je u to vrijeme postojala mogućnost ubrzanog studiranja, završila sam Fakultet za tri godine i odmah sam, nakon diplome, izabrana za asistenta na Katedri na kojoj sam radila kao demonstrator.

Ideja za rad na fakultetu je oduvijek bila prisutna?

Ne baš. Ideja se javila tek na četvrtoj godini studija, ustvari mojoj trećoj, jer sam u trećoj upisala i cijelu četvrtu i to teorijski smjer. Rasprave tijekom nastave s profesorima, a riječ je tada bila o maloj grupi studenata na tom smjeru, otvaranje brojnih teorijskih pitanja razvitka ekonomije, posebno su me zaintrigirale, a profesori s kojima smo radili, predložili su mi da ostanem na Fakultetu. Tada mi se to činilo kao najbolji izbor. Svjesno sam odabrala nešto što materijalno nije bilo isplativo, no zato me ispunjavalo. Već kao demonstrator osjećala sam veliko zadovoljstvo kad bih vidjela da sam studentima približila ili objasnila nešto što ne razumiju. Opredijelila sam se za ovaj poziv svjesna velike odgovornosti - jer raditi s mladima i imati zadaću prenositi im najnovija znanja iz nekog kolegija značilo je mukotrpan rad i neprekidan izazov. Ali to je bio i ostao moj profesionalni izbor.

Što savjetujete studentima - kako biti dobar student?

Kad netko postane student sam je odgovoran prema sebi. I svaki student može izabrati: da li će studirati ozbiljno i učiniti sve da njezin/njegov studij bude uspješan ili neće. Iako je danas student obvezan pohađati nastavu, nitko ga ne može natjerati da bude dobar ili uspješan student, ako on to sam ne osjeća ne kao svoju obvezu prema drugima, nego kao obvezu prema sebi. Fakultet pruža studentima mnogo za uspješan studij. Na studentu je da iskoristi sve te mogućnosti. Studenti se moraju informirati, komunicirati sa nastavnicima, bez predrasuda i straha. Studij pretpostavlja ravnopravni položaj nastavnika, asistenata i studenata. Konačno mi i studenti smo kolege i učinit ćemo sve što možemo da pomognemo motiviranim studnetima - i na konzultacijama i u pauzama nastave. Isto tako bitno je i da mi nastavnici, iako se često radi, nažalost još uvijek, o velikim nastavnim grupama, nastojimo identificirati one koji ostvaruju najbolje rezultate i onda još dodatno s njima radimo. Iz generacije u generaciju pokušavam, iako  ne znam da li uvijek i uspijevam, motivirati studente da dodatno rade, jer zapravo to je i bit studiranja.

Što mislite o bolonjskom procesu i o činjenici da je Kolegij «Osnove ekonomije sad u jednom semestru a ne u dva kao što je to prije bilo?

Po Bolonji su svi predmeti jednosemestralni, no nije se samo formalno promijenio način izvođenja nastave nego se mijenjala i kvaliteta odnosno sadržaj programa. Ja znam da je veliko opterećenje za studente kad jedan takav kolegij kao što su «Osnove ekonomije imaju u jednom semestru, ali isto tako u tom semestru se trebaju fokusirati na samo četiri kolegija  i mislim da bi studenti ako pohađaju nastavu, što Bolonja pretpostavlja, koriste sve mogućnosti kao što su rad sa demonstratorima, asistentima i profesorima, te ako kontinuirano rade, bez problema, nakon odslušanog prvog semestra mogli dati sve ispite. To uostalom pokazuje i iskustvo iznadprosječnih studenata koji te ispite i polože u prvim rokovima. Osim toga, studenti imaju testove, koji im, ako ih polože olakšavaju polaganje ispita. Stoga im je možda i lakše u odnosu na prethodne generacije, koje su imale veći broj dvosemestralnih predmeta tijekom oba semestra prve godine. Studenti koji studiraju prema Bolonji su svakako u prednosti u odnosu na «stare» studente.

Kakvo je vaše viđenje perspektive naših studenata nakon završenog fakulteta? Smatrate li da je visok prosjek preduvjet za uspjeh?

Ja mislim da je perspektiva studenata zavisna o tome kakav je njihov stav prema studiranju i to od početka do kraja studija. Ako oni studiraju ozbiljno i sami shvate da je bitno da budu dobri studenti, što ne znači da je biti dobar student jednako biti student s visokim prosjekom ocjena, već je bitno da ovladaju predviđenim znanjima, načinom razmišljanja i odgovarajućim vještinama, poznavanjima stranih jezika, odnosno svim što je danas neophodan preduvjet za zapošljavanje, oni imaju jako dobru perspektivu i moći će birati posao. Za takve studente neće biti problema sa zapošljavanjem. Na tržištu rada svaki poslodavac, bez obzira je li riječ o privatnom domaćem poduzeću, međunarodnoj korporaciji, bankama ili državnoj instituciji, neće samo gledati prosjek ocjena kandidata, nego će mu biti puno važnije da prema kriteriju radnog zadatka on otkrije da li je neka osoba motivirana, da li ima odgovarajuća znanja, da li je komunikativna, da li govori strane jezike, da li se služi računalom.... Stoga smatram da ova generacija, kao i prethodne, bez obzira radilo se o Bolonji ili ne, mora poći od toga da sama sad tijekom studija kroji svoju  budućnost. Zato svaki student sam  zbog odgovornosti prema sebi treba odrediti i neke kriterije. Najbitniji je shvatiti da studirati nije isto što i učiti. Da znanja treba graditi, produbljivati i da su sami ispiti samo dio valoriziranja rada, ali da se znanje na stječe samo zbog ispita, već zbog sebe i svoje profesionalne budućnosti.

Koje je vaše mišljenje za najave premijera o novim mjerama štednje?Hoće li to popraviti stanje u državi?

Povećanje štednje u ovoj je složenoj situaciji samo «vatrogasna» mjera, a ne strateški dugoročan potez. Učinci recesije će se brzo osjetiti u gospodarstvu u kojem nisu cjelovito identificirane «bolesne» strane, ili slabosti i konkurentske prednosti i mogućnosti. Odgovor na nadolazeću recesiju u ekonomiji u kojoj se stvara sve manje nove vrijednosti, koju pritišće golemi javni dug, uvozna i energetska, te kreditna ovisnost na svim razinama od potrošača, poduzeća do države, ne smije biti palijativan, niti skup ad hoc mjera. Odgovor mora proizlaziti iz sveobuhvatnog, strateškog promišljanja sadašnjosti i budućnosti, mora biti brz i zahtjeva istinu o našem gospodarstvu i društvu. Suočavanje s istinom se više ne može odlagati, a ono je često najbolnije. Svi moraju biti svjesni, ponovno podvlačim, od građana-potrošača do države da su živjeli iznad mogućnosti realne ekonomije. Tek brza, efikasna, potpuna i istinita «dijagnoza» stanja može dati odgovore na to tko može, što možemo, s čime raspolažemo i kako možemo dalje. Iz takve «dijagnoze» trebaju proizlaziti strateški budući ciljevi. Tako se može smanjiti jaz između realnog stanja i stanja zavaravanja. Nažalost, nadam se da će se tek danas dati odgovore na bitna strateška razvojna pitanja i probleme, ukazati na potrebu stvaranja odgovarajućih politika, mjera, akcijskih planova.

Što mislite koliko su realna očekivanja da  će Hrvatska do 2010. godine ući u EU?

Za budući, ne samo ekonomski razvoj Hrvatske bitno je članstvo u EU i ono će se desiti za nekoliko godina. Ali, ono što je puno bitnije od samog članstva je «home work» koji Hrvatska u međuvremenu mora napraviti. Daleko je važnije da li vlada danas ima lidersku sposobnost da identificira konkurentske prednosti zemlje u uvjetima globalne recesije i hitno i efikasno otklanja slabosti i prijetnje razvitka domaćeg gospodarstva. Jedna od velikih prijetnji je i nerestrukturiran i neefikasan javni sektor, a ta reforma se dešava palijativno i suštinski se odgađa.  Bez obzira na članstvo, naši «insiderski» problemi su golemi i stvaraju visoke društvene troškove. Velika je odgovornost stoga na vladi i njenoj sposobnosti da reformira uvjete za budući gospodarski rast i razvoj.

Kakvo je vaše mišljenje o akciji Indeks a obzirom da je dosta vaših kolega bilo osumljičeno, pa čak i privedeno? Mislite li da se tako zaista može stati na kraju korupciji na fakultetu ili je ovo bio samo jedan teatralni potez Vlade?

Korupcija je nažalost zahvatila čitavo naše društvo i ona ima kancerogene karakteristike. Zastrašujuća je i sama pretpostavka da je ona mogla zahvatiti i visoko školstvo. Smatram da bi svatko od nas tko je izabrao ovaj poziv trebao polaziti od sebe i od vlastite samoodgovornosti. Mislim da je etičnost nešto što svaki od nas treba imati ugrađeno u sebi. Svaki sveučilišni profesor treba znati da osim svoje stručne tj. nastavničke uloge, ima i pedagošku ulogu i mora znati, bez da mu to propisuje etički kodeks, da odgaja mlade ljude i da je uzor studentima.  Način na koji je provedena akcija Indeks je zastrašujući.  No s druge strane, zastrašujuća je i činjenica da se uopće i otvara sumnja da je neki profesor korumpiran. Stoga mislim da se što prije takva sumnja treba otkloniti, ili pak dokazati. Zbog digniteta profesije, institucije i svih profesora koji mukotrpno, savjesno i časno obavljaju svoju dužnost.