Život se ne mjeri minutama, nego trenucima!

Ekranizacija života

Film Davida Finchera, „The Curious Case of Benjamin Button“, je prvenstveno ljubavna priča i drama koja u prvom redu potiče na razmišljanje i ostavlja bez daha. Budući da je poznatiji kao redatelj fantazije, Fincher (Zodiac, Panic Room) upliće fantaziju i ovdje, ali na jedan suptilan, a opet uočljiv način, kroz samu priču. Odlična ekranizacija priče F. S. Fitzgeralda o čovjeku koji se rodio u svojim osamdesetim i koji stari unazad, potaknuti će svakog gledatelja na razmišljanje o smislu života i njegovom tijeku.

Tijek života

Scenaristi, Eric Roth i Robin Swicord, su ovim filmom u prvi plan stavili pitanje i poimanje vremena. Gledamo li na sam tijek života prema naprijed ili unazad, kad tad ćemo se naći na sredini. Tako su se, i u ovom filmu, Benjamin Button (Bead Pitt) i Daisy (Cate Blanchett) poznavali cijeli život, ali su se „našli na sredini“. Naime, priča je smještena u New Orleans, i govori o čovjeku, Benjaminu Buttonu, koji se rodio na samom kraju Prvog svjetskog rata. Kao što sam kaže, on je rođen „u čudnim okolinostima“. Benjamin Button je rođen star, rođen je u tijelu osamdesetogodišnjaka. Na prvi pogled, Benjamin se savršeno uklapa u svoju okolinu (kako se kaže, stari ljudi – mala djeca) i ne razlikuje se puno od bilo koga drugoga jer živi u staračkom domu, pod krovom njegovateljice koju je odlično odigrala Taraji P. Henson. Kako pratimo priču sve do početka novog stoljeća, Benjamin se pomlađuje, ali i upoznaje razne ljude, otkriva nova mjesta, veseli se, tuguje i naravno, voli. Jedini problem leži u tome što Benjamin voli „jednu od nas“, Daisy, unuku svoje „prijateljice“ u staračkom domu. Naravno, Daisy otkriva da Benjamin nije tipičan starac te zajedno igraju, provode vrijeme i na kraju krajeva se i ona zaljubljuje, ali ih život, vrijeme i „godine“ odvode na različite putove. Kako vrijeme uvijek igra svoju nepredvidivu igru, njihovi putevi se opet spoje i oni se sastaju u „sredini“, u godinama prihvatljivima društvu, okolini, a možda i njima samima jer cijene trenutke koje imaju budući da znaju da neće trajati. Kao što sama priča govori, život se može razumijeti samo unazad, ali se mora živjeti unaprijed! No, ako ga živite naopako, teške su mogućnosti za razumijevanjem. Na kraju ispada da je važno samo živjeti, ići prema naprijed, jer vrijeme nikoga ne čeka.

Odlična ekipa i nominacije

Intrigantna romansa o prolaznosti života već je sada nominirana za pet zlatnih globusa i to u kategoriji za najboljeg redatelja, najbolji scenarij, najboljeg snimatelja, najbolju mušku ulogu (Brad Pitt) i najbolju glazbu napisanu upravo za taj film. Odlična kamera približava glumce i cijelu priču publici te pojačava empatiju prema likovim, a opet stvara osjećaj nemoći jer nitko ne može utjecati na događaje koje je likovima priredila sudbina. Za stvaranje atmosfere zaslužna je glazba Alexandrea Desplata koja zaista zaslužuje sve pohvale. Već spomenuti scenarij u pravom smislu riječi dovodi u istoj sekundi i do suza i do smijeha jer jer priča umotana u humor svakodnevnog odrastanja i na taj način i teški trenuci bude simpatije gledatelja. Iako pomalo neočekivano, Brad je Pitt ovom ulogom možda odigrao ulogu života, jer je do sada bio smatran ljepuškastim glumcem iza kojeg stoji odlična produkcija, a gluma nije toliko dolazila do izražaja. Imao je on dobrih uloga, ali u ovom filmu je nadmašio sam sebe. Ovim filmom je umjesto lica, stavio glumu u prvi plan i odlično odradio svoj posao. Svega toga ne bi bilo da David Fincher nije imao viziju. Imao je viziju filma koji će pobuditi osjećaje, probuditi publiku i bez obzira na dugo trajanje filma, dati uvid u kratko trajanje života.

I opet u krug

S obzirom na činjenicu da ovaj film puno toga nudi i budi i one „pritajene“ osjećaje, svatko bi trebao film pogledati sam za sebe jer se neke stvari ne daju opisati. Nenadmašna ekipa filma stavila je film na popis prvih deset najboljih filmova već prvim tjednom prikazivanja u Americi, a već sada se govori o njemu kao o najboljem filmu godine. Činjenica da se sve vrti u krug, da se rađamo i starimo, nepobitna je istina oduvijek, no gdje će nas vrijeme odvesti, još se ne zna. U svakom slučaju, ovaj film nikako nije gubitak vremena.

Josipa MIKLIN