Druženje s djecom iz „Nazorove“

04. ožujka 2008. posjetili smo dječji dom u Nazorovoj ulici, gdje se nalaze djeca do sedam godina  starosti, odnosno do polaska u osnovnu školu. Ekipi Managera pridružili su se i studenti s drugih fakulteta, te Tarik Filipović kao gost iznenađenja.

Tko god je bio u mogućnosti na nekoliko sati pobjeći od brojnih obaveza, odazvao se pozivu. Međusobnim dogovorom, uz malu prilagodbu Tariku, izbor je pao na utorak, 04. ožujka. S tri automobila, prtljažnika punih poklona, dovezli smo se do Nazorove, parkirali iza doma i u 16 sati bili smo u predvorju, gdje nas je dočekala pedagoginja Ana Jakolić. Budući da smo bili nestrpljivi, nismo mogli čekati Tarika u predvorju. Otišli smo na prvi kat gdje se nalaze prostorije u kojima borave djeca, podijeljena u nekoliko grupa. S djecom su nas dočekale njihove odgajateljice Ilijana, Sanja, Lida i Lada. Djeca su bila oduševljena. Odmah su počela skakati od radosti i grliti nas. Oni kojima je ovo bio prvi posjet, tek sada su shvatili koliko njima znači kada netko dođe da ih posjeti. Čim smo izvadili slatkiše iz vrećica, pojavio se i vidno raspoloženi Tarik. Starija djeca odmah su ga prepoznala, vičući: „To je onaj striček s televizije!“. Uskoro su ga djeca „okupirala“, pa se zaigrao s njima. Sa sobom je ponio i svoje fotografije, koje je potpisivao djeci uz lijepu posvetu. Uz sokove i slatkiše, donijeli smo i puzzle s likovima životinja, lutke bebe, gusarski brod, društvene igre, didaktičke igračke i slagalice za učenje imena životinja, dijelova tijela, riječi i brojeva… Glavni poklon bio je set za košarku - veliki koš podesiv po visini i košarkaška lopta. Velika atrakcija među dečkima bila je i boksačka vreća, a svaki od njih želio je pokazati da ju baš on može udariti jače od ostalih.

Rastanak je uvijek najteži

Nakon pola sata druženja s djecom, Tarik se ispričao zbog ranijeg odlaska, uz objašnjenje da mora ići jer navečer ima još obaveza. Na odlasku je ostavio broj mobitela i ponudio gđi. Jakolić da mu se javi, pa da može ponovno doći i dovesti još neke „face“. Mi smo ostali još više od sat vremena, družeći se s djecom, koja su toliko uživala, da nam je bilo žao što uskoro moramo otići. Nešto prije 18 sati odlučili smo krenuti, jer je i većina nas imala drugih obaveza. No, to i nije bilo tako jednostavno. Djeca su željela da još ostanemo, a i mi bismo rado bili ostali, ali znali smo da će nam i kasnije biti jednako teško, pa smo se oprostili s djecom i krenuli. Neki od njih trčali su za nama, pa smo se morali vratiti da se još jednom pozdravimo. Na odlasku smo ostavili priličan nered, jer je po podu bilo čipsa, kokica i keksa, a igračke su bile razbacane na sve strane. No „tete“ su rekle da ne brinemo, da će se to za čas počistiti. Neka djeca su i sama uzela metle i počela čistiti i pospremati. Kad smo se konačno posljednji put oprostili i nakon što smo još jednom obećali da ćemo uskoro ponovno doći, uspjeli smo teška srca krenuti prema izlazu. Bilo nam je žao što odlazimo, ali još više nam je bilo drago, jer smo znali da smo uspjeli postići što smo željeli –  razveseliti djecu i pokazati im ono što im toliko znači – da i „tamo vani“ postoji netko kome je stalo do njih.

Nakon ovoga iskustva, svi smo odlučni u tome da ovo ne ostane prvi i posljednji put da smo kao ekipa Managera posjetili djecu iz „Nazorove“. Isto tako, ako imate vremena, pozivamo vas da i sami ponekad posjetite djecu u „Nazorovoj“, jer će djeci biti drago, a vjerujte mi, i vi ćete se bolje osjećati.

Marko KRAJNOVIĆ