Slike Sjevernokorejaca koji plaču za Dragim vođom su preplavile svjetske medije. New York Times tvrdi da je masovno oplakivanje iskreno, a drugi odbacuju oplakivanje kao namještenu poslušnost ili je objašnjavaju kao rezultat cjeloživotne propagande. Razlike su neznatne.

Snaga propagande

Ožalošćeni koji su iskreno potreseni plaču za čovjekom koji je uništio njihovo društvo i učinio život noćnom morom svima koji ne dijele njegovo prezime. Oni koji su se pretvarali, neki od njih toliko vješto da su bez imalo problema uvjerili promatrača u autentičnost, su čak i vlastite emocije prilagodili implicitnim zapovijedima države. Bio netko svjestan da je zarobljen ili ne, i to ne samo u djelima, nego i u mislima, još je uvijek rob. Snaga i totalitarnost sjevernokorejske propagande je toliko metamorfna da čak i mali broj ljudi koji nema iluzija o svojoj zemlji te riskira vlastite živote kako bi pobjegao, će i nakon bijega iz države nastaviti hvaliti Kim Il-Sunga, arhitekta ove socijalističke i Orwellijanske države. 2010. godine je novinarka New Yorkera intervjuirala mladu Sjevernokorejku koja je bila upravo pobjegla u Kinu. Iako je mlada žena napustila svoju domovinu, cjeloživotno indoktrinaciju nije tako lako samo zaboraviti (’Zli Amerikanci su naši neprijatelji’). Sjeverna Koreja je zasićena državnom propagandom. Vanjski radio signali su blokirani, dok je radio prijamnike s državnim porukama ugrađene u svakom domu nemoguće ugasiti. Faks i internet su ilegalni za sve, izuzev šačice povlaštene, najodanije elite. Računala moraju biti registrirana u policiji. Škole su pandan centrima za indoktrinaciju; djeca čim progovore uče pjesme poput ‘Nemamo ničemu na svijetu zaviditi’. Puno gradova u Sjevernoj Koreji uopće nema aute ili druge hrane do kukuruza. S druge strane, svaki grad ima kino u kojemu se prikazuju filmovi izrađeni u državnom filmskom studiju, otprilike njih 40 godišnje. Ti filmovi slikaju grandioznost obitelji Kim s jedne strane te užase vanjskog svijeta s druge. Izražavanje je toliko ograničeno da čak i određene boje su zabranjene za osobnu upotrebu. Bez doticaja s idejama ili verzijama događaja koje potječu izvan Sjeverne Koreje ili čak stanovnika koji nisu direktno povezani sa širenjem propagande, ljudi nemaju razloga za sumnju u službenu verziju: Sjeverna Koreja najsretnija je i najbogatija zemlja na svijetu te je pod stalnom opsadom vanjske prijetnje koja tu neizmjernu sreću može uništiti. Opasnost od Amerikanaca je najizraženija i najpodmuklija. Čak i ako se javi sumnja u vladavinu obitelji Kim, rijetko je ona manje poželjna od američkih čudovišta koja, kako izrazito vizualne slike i  poruke s radija neprestano podsjećaju, će počiniti nezamislive zločine ako režim spusti svoj štit.

Odanost ili borba za preživljavanje?

Glavni instrument kontrole, ipak, nije propaganda, nego odanost, često nehotimična, koja je tako pomno ugrađena u svaki sloj društva. Cijelo društvo podijeljeno je u tri razreda: srž čine lojalisti čija je odanost režimu najveća, srednji je sloj ‘kolebljivaca’, a na dnu su ‘neprijatelji’ ; te nakon toga u još 51 podrazred. I najmanji znak nelojalnosti rezultira degradacijom (mnogi su radili u logorima smrti jer nisu spriječili rođake u bijegu iz zemlje). Obrnuto, služba državi rezultira napredovanjem na društvenoj ljestvici za npr. obavještavanje države o namjerama susjeda ili člana obitelji.  Tako privilegija postaje imati dovoljno kukuruza za prehraniti svoju obitelj, kuhalo za rižu (za napredak u državi) ili samo pomisao da je malo vjerojatno da ćete biti poslani u logor smrti. Iako nitko ne zna pouzdano (a vlast niječe njihovo postojanje), procjenjuje se da su logori smrti skoro trostruko veći od Zagreba i drže oko 200 000 zatvorenika ili 1% cijele populacije. Mnogi su odvedeni tamo bez navedenog razloga; neki su u logorima rođeni i tamo ostaju do smrti. Život u logoru metafora je za život izvan države. Ljudi su uhićeni sa svojim obiteljima, ali nahuškani jedno na drugo zbog nemilosrdne borbe za hranu – informiranje o tuđim namjerama najsigurnija je valuta. Zatvorenicima je rečeno da su njihovi jedini saveznici čuvari koji, iako okrutni, jedini pružaju hranu i zaštitu. Ako zatvorenik počini prekršaj, svatko povezan s njim biva ozbiljno kažnjen, zbog čega je suradnja s ostalim zatvorenicima opasna i nesigurna, a ona sa čuvarom sigurna i profitabilna. Kao što su članovi elitnog sloja društva natjerani na nemilosrdnu konkurenciju zbog straha od degradacije u ‘kolebljivce’, a potonji od straha nazadovanja u ‘neprijatelje’, čak i zatvorenici u logorima imaju nešto za izgubiti. Trenutno se zna za postojanje barem jednog podznemnog zatvora ispod logora, gdje se zatvorenici izgladnjuju, muče zbog sitnih prekršaja i tjeraju na priznanja protiv obitelji. I čuvari su u neku ruku zatvorenici. Često na granici vlastitog sloja, natjerani su na rad u udaljenim kampovima, radije nego u Pyongyangu. Resursi u logorima su oskudni i konkurencija između njih je jaka. Kao i zatvorenici, i oni moraju izdati jedan drugoga ako žele napredovati, a ponekad i samo kako bi osigurali vlastiti opstanak. Kao i većina u ovoj zemlji, samo vlast uvijek brine za njih. Odanost obitelji i prijateljima jednostavno nije dovoljno korisna kao odanost državi. Malo je toga, pa čak i obitelj, mjerljivo s vrlinama Dragog vođe i zaštitom koju on pruža svom narodu od vanjskih prijetnji. Izgubiti državu znači izgubiti sve, a Kim Jong-Il je bio država!

Zašto je režim uspješan?

Plan tako masivan i kompliciran kao sjevernokorejski ne bi mogao fukncionirati bez suglasnosti većine od 25 milijuna stanovnika te države. To ne znači da Sjevernokorejci podupiru Kim Jong-Ilov režim ili žele da njegov sin preuzme vlast. Njihov pristanak izražava se kroz manje, svakodnevne načine na koje jedno autoritarno društvo funkcionira: kada farmer svoje usjeve ustupi državi (sjetimo se samo posljedice vladajuće sedamnaestogodišnje gladi - tri milijuna mrtvih), kada član srednjeg, ‘kolebljivog’ sloja kupi jaknu koja je proizvedena robovskim radom ili kada netko ambivalentan spram Kim Jong-Ilove vladavine ipak plače zbog njegove smrti. Ništa od navedenog ne mora nužno imati namjeru davanja potpore režimu. Sjevernokorejska država tako je minuciozno dizajnirana da čak i želja za preživljavanjem često rezultira pristankom na režim na mali, naizgled beznačajan način. I dok je učinak jednog takvog kompromisa beznačajan, zajednički oni stvaraju plodno tlo za daljnju, neprekinutu vladavinu obitelji Kim.

Una Kolar